black_thoughts

 Čovjek koji voli je slijep. Slijep za pogreške, mane, laži.

Pronalazim se u ovome. Zašto ne vidim loše strane onih koje volim? Zašto ih u svojoj glavi, u svome srcu, dignem na neki pijedestal, dam im slavu, volim ih i ne vjerujem da bi me ikada mogli razočarati? 

Pad s tog pijedastala najviše zaboli mene. Ne njih, mene.

Još jedno razočaranje, nova tuga. Ponovno zbog tog zamućenog pogleda, prevelikog veličanja nekoga tko to nije zaslužio. 

Je li za to kriva prevelika ljubav ili manjak iste, pitam se. Može biti oboje.

Prevelika ljubav ne može stati u srce, pa staje gdje bilo, u glavu, obraze. Svugdje je ima.

Dok manjak ljubavi, e to je već druga priča. Možda ne postoji previše osoba koje baš volim, ali u punom smislu te riječi. I onda one koji ipak stanuju u mom srcu obasipam prevelikom ljubavlju da ih ne bi izgubila, da ne bi ostala sama...

Vrijeme i dalje teče, ljudi se mijenjaju. Odrastam. Polako otvaram oči, a ono što vidim me sve više rastužuje. Počinjem uviđati mane onih koje volim. Volim ja i njihove mane, ali ne vole one mene. I počinje mi se sve obijati o glavu. 

Možda je i vrijeme da mi iz života isčeznu svi krivi ljudi, oni koji se pretvaraju da im značim više nego što uistinu jest. Možda je vrijeme da me napuste svi koji me ne zaslužuju. Pa makar to značilo da ostajem sama. Premda, postoji par ljudi koji i dalje čine da ovo ludo srce jače kuca kad ih vidi. Postoji par ljudi koji su zasluženo na tom nekom pijedestalu u mom srcu. Malo, ali dovoljno. Ostali mi nisu ni potrebni. Naučit' ću već boriti se s tugom. 

Previše je vremena proteklo od mog zadnjeg 'istresanja' na ovom blogu.

I previše mi je falio.

Godina je proletjela, ne znam ni sama kako ni gdje.

Pakirajući stvari u svojoj maloj sobici, pokušavala sam shvatiti gdje mi je nestala ova godina. Od prvih dana na fakultetu do evo kraja godine sve se okrenulo naglavačke. Ja sam se okrenula naglavačke. Bilo je tu svega, i smijeha i suza, novih prijateljstava, prekida nekih starih, štrebanja do jutarnjih sati, šetnji, shoppinga, zagrljaja, osmijeha meni dragih ljudi...

Ni sama ne znam kako sam se ovoliko promjenila, postala gotovo pa druga osoba. Snažnija, ustrajnija, hrabrija. Sama sebi dovoljna. I dalje previše volim, premalo to pokazujem, sama sam sebi najgori neprijatelj... Još je u mojoj glavi 1 000 nepotrebnih stvari. Ali ove godine su se malo poredale, još tu ima posla, ali počela sam to sređivati, to je najvažnije.

Došlo je ljeto, malo odmora. Imam neku želju pisati, valjda se nakupilo puno toga u zadnje vrijeme. Vidjet' ću ovih dana šta će ispasti od svega toga. Možda budete i čitali nešto smisleno (napokon).

Nadam se da će ovo vrijeme malo sporije teći, da uspijem pohvatati sve konce, stvoriti neke uspomene, učiniti nešto smisleno...

Možda će mojim lutanjima jednom doći kraj,

Možda će srce prepoznati novi dan...

Da se napokon nasmijem od srca

Bez ijedne brige, bez straha, bez tuge...

Tina 

 Oprosti što smetam, znam da si i dalje u svom svjetu, tamo gdje sam ja samo sjena u prolazu, lik koji ti prođe pred očima i nestane u trenu. E, vidiš, kod mene nije tako. Te tvoje tamne oči prepoznala bih na kilometar. Već neko vrijeme mi se vrzmaš po mislima, i odigrao si toliko scenarija u mojoj glavi da te sada tako teško realistično zamišljam... I makar te ne poznajem dovoljno (ili uopće, svejedno) da bih mogla donijeti neki sud o tebi i sebi, o ovome u mom želudcu što skakuće kad te ugleda, znaj da se činiš kao neka posebna stvar. Taj tvoj stav, pokreti... A tek glas! 

Ne znam zašto mi se u zadnje vrijeme događa da se zanosim mislima. Lebdim i sve mi je fino. Spuštanje na zemlju je sasvim druga priča.

U slušalicama zvukovi Bon Jovija-Open all night.

'I don't wanna fall in love with you...'-ide stih. I makar me povrijedilo kao ništa prije, za ovaj osjećaj se vrijedi boriti. Vrijedi čekati, nadati se...

Nadati se da ćemo nekad i u stvarnosti biti približno ono što mi srce potiho želi, za što misli potajno mole.

'These arms are open all night.'

(Čisto kao neka naznaka potencijalnog povratka pisanju.  )

Ostajte mi pametni, talentirani, baš takvi kakvi jeste. Tina :)

 Odavno već nisam posegnula za pisanjem... Nekako sam pokušavajući se probiti kroz stvarnost ostavila neke bitne djelove sebe negdje iza... Ali sada sam ponovno tu... Ponovno tipkam neke riječi koje mi spontano dolaze u prste, a koje se već tjednima, možda i mjesecima, nakupljaju negdje ispod površine...

Gušim se. Doslovno. Ponovno kreću one rijeke suza, tiho, dok spavaju svi... I ne pronalazim se više. Ne vidim neki veliki smisao, i već se pitam gdje je moje svjetlo na kraju tunela?!

Jedno vrijeme sam bila dobro, sretnija. Bar sam tako mislila. Navukla sam neku 'fasadu', pravila se da sam dijete koje ne shvaća što su problemi, što je loše... Smijala sam se, nisam previše mozgala.. I činilo se da je sve ok... Ali došlo je vrijeme da opet progledam, da se vratim u 'svoje cipele'. I ne sviđa mi se, nimalo. Toliko mi toga još nedostaje da navučem istinski osmijeh, da se iz srca nasmijem i kažem da sam sretno biće...

Znam, imam na čemu biti zahvalna, i stvarno jesam. Cijenim ono što imam, ali ono što mi fali me više zaokuplja. Trebam nekoga kome ću moći reći baš SVE, sve iz srca, iz glave, apsolutno sve; a da me taj netko zagrli i kaže da će biti sve u najboljem redu. Trebam nadu. Više je i nemam baš. Opet počinjem živjeti 'reda radi', bez neke volje za bilo čim...

Nemam snage boriti se kada idem 'uz vodu'. Previše je svega u meni. Previše tuge, misli, nekih slutnji, sumnji... Kad  bi se neke stvari barem potvrdile, možda bi mi bilo i lakše. Pa makar ne izašle na dobro...

Ali kao što Gibo kaže: 'Da bi izašlo na dobro, neke stvari triba proć'...'

Koliko je tome vjerovati, ni sama više ne znam. Ne znam u što uopće mogu vjerovati. Pokušavala sam biti pozitivac, stvarno vjerovati da će sve izaći na bolje... Ali uzalud... I ne mogu više navlačiti maske, oklope i truditi se zaboraviti sve. Jer makar ne mislim o tome dan-dva, imam  osjećaj da me sve to jede iznutra...

To nerazumjevanje, sve ono što me boli... 

I ostajem na nogama, ali do kada- to ni sama ne znam...

(Oprostite na milijardu '...', jednostavno mi nedostaje riječi da kažem ono što mislim i osjeća. Ljubim vas sve. :-* )

 Ovih dana napokon hvatam malo slobodnog vremena, koje mi je bilo i te kako potrebno. Ponovno počinjem razmišljati, pisati, uživati...

I tako se zaredala neka natjecanja, s njima i rasprave... I onda jedni govore : 'Ma važno je sudjelovati, pobjeda nije bitna...' ; drugi pak: 'Čemu sudjelovati ako ne želiš pobijediti?'.

I onda ja kao ja, kao što to i obično biva, pokušavam shvatiti što ja o tome svemu mislim.

Već odavno sam shvatila da imam tog nekog kompeticijskog duha (tatino dijete :D ), ali pokušavam ga potisnuti. Zašto? Pa zato - kada želim pobijediti, biti najbolja (ili bar u vrhu) zanesem se tom svojom idejom, a kada se to ne ostvari previše se razočaram, ponajprije u samu sebe, a onda u sve ostalo. 

Zato pokušavam sebi reći da se ne zanosim, da se ne nadam...Ali ipak se srce zanese za nečim, a razočaranje je svaki put sve gore. 

U ljudskoj krvi je da se uvijek nečemu nada, teži nečemu, očekuje najbolje. Ipak, ne nosi se svatko isto s porazom. Netko otrese prašinu i krene dalje, dok drugome treba poprilično vremena da se oporavi i shvati da je to samo jedan poraz, prilika za pobjedu biti će još poprilično...

Mislim da nas i očekivanja drugih 'tjeraju' da  uvijek ciljamo sve više i više... Ako jednom uspiješ, svi očekuju da to ponoviš, ili da napraviš još nešto bolje, veće, više... Ali što ako to 'bolje' nije u tvojoj moći? Što ako se toliko bojiš razočaranja da  te je strah uopće pokušati? I sama još uvijek otkrivam te neke granice... 

Nadam se da vas ne 'koče' očekivanja drugih, da ste ustrajni na svom putu, bez obzira na pobjede i poraze.

I daaa, sretno Vam Valentinovo! Uživajte :D

Do čitanja, Tinky 

Zadnjih dana sam se počela smijati čovjekovoj gluposti i znatiželji za glupostima.

Sjedim ja na faxu, i tako pričamo gluposti kao i uvijek... I uvijek iskrsne priča o nekome, s kim je on bio, šta je radio, pa momak joj je lopov, pa ovo, pa ono... I kuliram i šutim, da ne ispadnem budala ako se pobunim. Dođem u sobu, opet ista stvar. Stalno neka priča o drugim ljudima, ali to više nije ono žensko tračanje, nego baš gubljenje vremena na gluposti. I čudi me kako me kao jednu od 'ženskog roda' te gluposti uopće ne zanimaju. Primjećujem kako su mi razgovori s pojedinim osobama 'plitki', kako s nekim ljudima uopće ne mogu tečno razgovarati. I onda mi padne na pamet da ljudi polako oglupljuju sve više i više -.-'

Sorry ljudi, ali ja nisam jedna od onih koja će tri sata pričati o odjeći, pola dana provesti birajući običnu majicu i na kavama pričati o osobama koje me se ne tiču. Sve mi to polako ide na živce. Ali i dalje klimam glavom i povremeno ubacim  ' A šta ćeš...' u cijelu priču. Mislim da ću i to uskoro prestati raditi.

Zašto ljudi ne mogu jednostavno raditi svoj posao, ne gurati nos gdje mu nije mjesto? I zašto me u posljednje vrijeme okružuju  osobe kojima je jedini cilj nekome napakostiti?

Možda čudna jesam, ali što je čudno u tome da želim živjeti svoj život, ići na vrijeme na predavanja, učiti, zezati se sa prijateljima, ubijati vrijeme na neki bolji način...?!

Ne želim postati poput društva oko mene. Ne želim da mi dani tako prolaze. Želim napraviti nešto od života, i zadržati ovo unutar mene. Jer ponekad mi se čini da većina ljudi uopće nema to neko 'razmišljanje', svrhu... Kao da se samo ustanu, bez potrebe da razmisle o bilo čemu, bez nekih osjećaja... Kao roboti. I onda se ja osjećam kao freak što ovoliko mozgam (i vjerojatno time samu sebe mučim). Ali ja  volim biti freak. :D Volim znati da ispod sve te kože, mesa, kostiju ima nešto dublje... 

Stoga se nekako nadam da će i drugi početi živjeti svoj život, rješavati svoje probleme...A ne tuđe... 'Zašto da živim svoj život kad ga drugi žive za mene?'-pročitala sam negdje. Pa tako nekako.

Razvijam se u neku novu 'ja'. Jaču. Kojoj je svaki udarac poticaj da ide dalje, jača i upornija (i naplati te udarce nekako 3:) ).

Sada u nove pobijede, knjigu u ruke... Čitamo se uskoro-nadam se.

Sve vas voli Tinky :* 

 Zadnji je dan 2010. godine. Čini mi se kao pravo vrijeme za neku 'inventuru' moje glave, događaja, svega pomalo…

Ne znam zašto, ali kad pogledam unatrag, zadnjih 365 dana pamtim više po lošem nego dobrom…

Što se sve dogodilo? Što je bilo bitno, što me promijenilo?

*Kraj srednje, opraštanje s ekipom. Kraj jednog predivnog razdoblja moga života, kada sam shvatila da sve ima svoj početak i kraj, i da često mislimo da bez nekih ljudi ne možemo dalje, ali se varamo…

*Upisan fax- neke životne odluke, ne preveliko premišljanje, možda neko žaljenje zbog propuštenih prilika, neučinjenih stvari…

*Ljeto- vrijeme neke mentalne pripreme za odlazak od kuće… Kraj ljeta ću pamtiti i po zbližavanju sa sada već vrlo važnom osobom u mom životu. Znat' će on tko je. :D

*Početak faxa, odlazak od kuće, navikavanje na nove ljude, strah od neuspjeha… Sve polako sjeda 'na svoje mjesto'…

Ove godinu ću možda ponajviše pamtiti po razočaranjima, onim manjim, ali i onima koji su potpuno promijenili moje mišljenje o nekim ljudima. Pamtiti ću je i po promjenama u meni; po nekoj otpornosti koju sam razvila, hrabrosti, napokon imam to neko svoje 'ja'. Radim što hoću, i ne brine me jako mišljenje drugih. J

Pamtiti ću je i po ljudima koji su me jednostavno začarali, uvukli mi se u srce i dopustili mi da pred njima budem 'ja'.

U sjećanju će mi ostati i po Gibonnijevom koncertu; rijetko kada sam se osjećala 'svoja' kao tada.

I sada idem dalje. U novu godinu, nadam se bolju nego ova koja je na izmaku…

Suzdržati ću se od nekih drastičnih novogodišnjih odluka. Možda ću samo prestati toliko vjerovati u ljude, u mogućnost da se promijene…

A želje… Njih uvijek ima… Možda sada više no ikada…

Želim… Previše stvari…

Možda najvažnije: mir, sreću, da zadržim osobe do kojih mi je stalo, da se riješim onih dvoličnih koji me okružuju, da mi fax dobro ide… Da su svi sretni i zadovoljni…

Al' možda najveća želja je on, to smeđooko nasmijano čudo koje mi automatski stavlja osmijeh na lice čim ga vidim… Onaj zbog kojeg mi srce skače…  :D

Dragi moji, želim svima sve najbolje u novoj godini, i da vam se ispuni sve ono što i sami želite! J

'Jer već je vrime da se pomirim sa svitom, tiho k'o da zaronim na dah… U svemu sad mogu naći nešto lipo, i reći: Živote dobar ti dan…'

Welcome, 2011.! Nadam se da ćeš biti dobra prema meni! : )

Tinky 

Još jedan Božić.

Prebrzo vrijeme prolazi - ponovno zaključujem.

Uopće se ne sjećam prošlog Božića. Kao da ga nemam po čemu pamtiti...

I zato ove godine osim hrpe uobičajenih želja imam i jendu posebnu... Srcu najbližu... Sve što želim je ON.... I znam da previše tražim... Možda tražim i nemoguće... Ali srce se nada... I mada mu to branim, ono ipak još uvijek jače zaigra na svaki spomen njegova imena, na svaki ton njegova glasa....

Je li previše tražiti malo sreće? Je li previše tražiti nekoga u čijem zagrljaju se možeš osjećati 'svojom', sretnom i potpunom? Je li previše tražiti ono malo sreće koja blista u Njegovim očima? Možda je ipak previše tražiti NJEGA....

'I čemu se nadaš srce moje?' - rekao bi Gibonni. I baš njegov koncert možda mi obilježi praznike... 

Još malo, još samo malo, i Božićna čarolija počinje... Da, vjerujem da se u to vrijeme čuda događaju... Samo ne vjerujem baš da se događaju meni...

I previše maštam o svemu, a maštanje razvija nadu, nada teži ka očekivanju, a to je ono što najmanje želim....

Možda će jednom netko shvatiti ovu moju ludu glavu, možda ju i zavoljeti na 'taj neki način'... Možda to bude ON... Onaj zbog kojega mi srce umalo ne izleti na svaku njegovu riječ... Onaj zbog kojeg jedva čekam da legnem, pa da maštam kako bi bilo kad bi bilo... Kako bi bilo hodati zagrljena s njim kroz ove hladne ulice... I nema slađeg načina kako utonuti u san od ovoga...

Previše maštam, definitivno...

Preostaje mi samo vjerovati da sam i ja zaslužila jedan poseban Božić. Ovaj Božić. 

Dragi moji, ugodne predbožićne dane Vam želim, mir, veselje, sreću i ono najpotrebnije, ono bez čega sve drugo nema smisla - ljubav...

Tinky

 Ponekad osjećam kao da si dio mene, tako udaljen i znan...
A opet, nekad tako nepoznat...

Nekada kao da sva ti razmišljanja znam, 
a opet češće kao zatvorena knjiga si, tajanstven i sam.

I bezboroj puta me oduševiš, i to je razlog da te volim, 
ali opet što ako te uopće ne poznajem dovoljno...?

Imam neku potrebu upoznati te još bolje,
znati sve one tamne sobičke tvoga uma;

i možda ću tek tada moći reći da te stvarno volim...
A sada... Sada želim znati sve o tebi.

I da. Puno značiš. ♥ 

Posebnom prijatelju, čudaku kao što sam i sama 

Tinky 

Odavno o sebi razmišljam kao o vječnom luzeru.

Pa eto, malo i o tome...

Cijeli život (gotovo cijeli) živim u nekoj sjeni, postrani.  Nikako da se probudim, budem 'aktivna' u vlastitom životu. Uvijek patim, plačem,a nikada da nešto poduzmem da to spriječim.

I nisam ja jedina takva. Ima ih takvih bezbroj. Ljudi koji jednostavno nemaju hrabrosti (a ni volje) uzeti stvari u svoje ruke, raditi što hoće, govoriti što hoće... Oduprijeti se okolini.. Svemu što ih pritišće.. 

Ali u zadnje vrijeme učim biti ' svoj čovijek '. 

Staviti sebe na prvo mjesto. Sebi biti prioritet. Nije da mi baš ide, ali ne odustajem. Prije bih na udarac ostala nijema, ne bih ništa poduzela. Slabić -  rekli bi mnogi. Pa, tako nekako...

Sada... Na svaki 'niski udarac' ja šaljem dva. Učim se polako izboriti za sebe, jer sam shvatila da bez toga nema ništa. Nikakvog uspjeha, ništa. Možda osmijeh ne osvaja svačije srce, ali kažu da lijepa riječ i gvozdena vrata otvara... E pa to je moj princip...

Polako i sigurno gradim jednu novu Tinky, buduću (ako bude sreće) karijeristicu,  a za sada samo brucošicu kojoj je knjiga odjedanput tako dosadna, a sve drugo užasno zanimljivo... Ali korak po korak... Učim se oduprijeti tlačenjima, ružnim riječima i postupcima... Ne dam da me prave budalom oni koji su to već odavno...

Ako i među vama ima ovakvih 'kao ja', možda ne bi bilo loše da slijedite moj primjer. Jer, iako iznutra slaba i krhka, preosjećajna i sa previše ljubavi, ponekad mogu postati loša onima koji su takvi prema meni... Ponekad mogu pronaći to malo svoje 'oštre strane'... I izboriti se za sebe...

Uživajte u jeseni koliko je to moguće, tek dogodine će nam opet doći 

Čitamo se, sve vas voli Tinky 

Toliko sam dugo čekala taj osjećaj... Tu zaljubljenost...

Čekala da se ponovno zarumenim kad ga vidim, da mi srce poskoči...

I došla je... Možda baš u pravi čas, da me izbavi iz te neke depresivnosti i tuge...

Studentski život, ma kako težak, donosi i super stvari. Poznanstvo s puno ljudi, na primjer. I onda se zaljubite u susjeda iz studentskog doma.

I iako vam i cimerice i svi drugi govore da je kreten, vi znate da je on taj koji u vas stavlja neku novu vedrinu i radost... Tu želju da što prije dođe sutra....

I svaki put kad ga vidim razvučem osmijeh. Ta neka nepodnošljiva radost. Ubitačno za nekoga tko uvijek misli crno. Možda je i istina da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane...

Misli su mi zbrkane, negdje su u međusvemiru. Možda je pretjerano reći da lebdim, al' da sam zatreskana - jesam.

I uopće me nije briga što nosi sutra, hoćemo li uspjeti biti skupa...

Ništa. Sam taj osjećaj mi je dovoljan da s radošću koračam kišnim ulicama...

'Kad te vidim kiša prestane, crni oblak odmah nestane..

Cijeli svijet se sa mnom raduje, a tvoj osmijeh nose ulice...'

E pa tako nekako!

I ovi leptirići!

Već sam bila zaboravila taj osjećaj u trbuhu... I sada je opet tu. I mislim da neće tako brzo otići...

Jedan prijatelj mi je rekao: 'Znaš što mene zanima? Da li leptiri kad se zaljube osjećaju ljude u trbuhu?' :DD

Za sada uživam u svakom trenutku ove zaljubljenosti (ne ljubavi!)...

Uživam u svakom pogledu na njega, u svakom tonu njegova glasa... U svakom njegovom osmijehu...

I možda on nije najidealniji muškarac na svijetu, ali mora biti nešto posebno kad je u meni probudio sve ove već odavno zamrle osjećaje...

Sada znam da je čovijek bez ljubavi prazan, baš kao što sam ja donedavno bila.

Imala sam ja prijateljske ljubavi, roditeljske... Ali to nije to. Ovo sada... Ovaj vulkan emocija. To je ono pravo. To stvara iskru u očima....

Dragi moji! Volite se, jer jedino tako  je lakše ići kroz život... 

I sve je ljepše kad imate osmijeh na licu...

Voli vas vaša Tinky  

Mnogo puta su mi govorili: 'Pazi s kim se družiš, s kim si- takav si'.

I ja sam to uvijek shvaćala ozbiljno, znala sam da je to tako.

I vrlo malo ljudi sam puštala blizu, vrlo malo sam ih vezala za sebe, darovala im mjesto u srcu. Držala sam se one: 'Tko te brzo očara, još brže te razočara'.

A oni koji su ipak došli do mog srca prošli su detaljni postupak. I trebalo je poprilično vremena dok ih pustim k sebi.

Ali u posljednje vrijeme događa mi se nešto potpuno suprotno.

Odjedanput mi ne treba puno vremena da  pustim osobe k sebi.

Odjedanput imam potrebu pojedincima dati svoj život  na dlanu.

Ne znam zašto, ni kako.

Istina, sve su to osobe koje su me u kratkom roku 'osvojile', ali  ne mogu reći da im bezgranično vjerujem. Ali ipak im otvaram srce, dušu, misli...

Pomalo me strah da mi se to 'olako otvaranje' ne odbije od glavu. Da me baš ti ne povrijede najviše... A s druge strane, možda je njih sam Bog poslao da mi ubiju tugu, stave osmijeh na lice, podare vedrinu i tu bezbrižnost... Da mi pokažu sreću...

Bilo kako bilo, sretna sam dok su tu pored mene, ma kako to kratko i prolazno bilo. Sretna sam što im je stalo, što im mogu plakati na ramenu, reći najveće strahove... Što se s njima mogu smijati i ludovati.

~ U zadnje vrijeme nema ne nigdje. Studentski život. Počinje učenje. Nadam se da će mi i dugo očekivana inspiracija ponovno doći u prste,  misli...

Nadam se da ste svi dobro.

Kiša ispire posljednje tragove ljeta. Nostalgija i tuga u mom srcu.

Navikavam  se na drugačiji život, ali mi nedostaju neki ljudi, nedostaju mi oni koji su mi se odavno uvukli pod kožu i bez kojih ne mogu....

I još nešto. Danas su 3 godine od smrti Toše Proeskog.

Neću sada ovdje cmoljiti, danas sam to obavila u miru i tišini. Samo da napišem: Počivaj u miru, moj Toše. Zaslužio si. 

To je to. Dragi moji, uživajte mi. Do čitanja...

Tinky 

Ovih dana shvatila sam par stvari.

Prvo:Fali mi ovaj blog, pisanje, komentiranje, čitanje...

Moram se vratiti. Nekako...

Drugo: Čovjek nikada nije sretan. I kada je sretan, traži razloge da to ne bude, i na kraju se to sve svodi da mi sabotiramo sami svoju sreću. Nikada nismo zadovoljni onime što imamo, uvijek hoćemo više, bolje... A tek kada izgubimo ono što imamo saznamo koliko je to ipak bilo važno.

Čovjek se uči na sebi. Tako i ja.

Treće: Sve je dobro dok ne boli.

Totalna istina. Ovih dana potvđena i na mojoj koži. Sve je dobro dok ne boli nekoga koga volite, jer tada i sitnice postaju oštar kamen koji para srce, a suze jednostavno same nađu put do očiju. I ne možeš ih zaustaviti.

Dalje: Ovaj naslov posta... Pa i to... Shvatila sam i da najdraže postove (ili bilo šta, ne samo postove) napišem baš kada sam savladana tugom, u tom nekom crnilu... Onda je potreba za pisanjem najjača, ruke same lete, misli isto.... Ovo mi dođe kao neki 'ispušni ventil'.

Za kraj jedan stih, ovako meni sada i više nego prigodan.

Tata, drž' se, volim te

' Ain't no sunshine whwn he's gone,

and this house just ain't no home

anytime he goes away...'

Sve vas voli ona ista zbrkana, komplicirana, u duši tužna, ali s pritajenim osmjehom za svoje najdraže blogere Tinky    

Dragi moji!

Niti se ne sjećam više mog posljednjeg pisanja... Bilo je to...Pa, poprilično davno...

Nekako nisam imala niti volje, niti snage. Nisam ni znala što pisati.

Ali sad sam tu, opet u svom kutku, u jedinom mjestu na svijetu koje je samo moje. I sretna sam što imam gdje istresti sve ono što osjećam, mislim, radim, doživljavam...

Zadnjih dana opet se javila ona 'tamna strana mene', ona zbog koje je i nastao ovaj blog u prvom planu.

Sve mi je tmurno, razočarana sam u ljude oko sebe.

Znam, proći će, kao što uvijek i prođe...

Ljudi su tako sebični-zaključujem zadnjih dana.

Uvijek svoje interese stavljaju prve.

Znam, nisam ni ja često bolja, ali ipak sebi nisam 'osoba A'.

Osjećam se usamljeno.

Na umu mi je bilo da ovaj post nazovem 'Need somebody to love', ali ipak sam se odlučila na ovaj nadimak koji sam sama sebi dala.. :)

Nedostaje mi ljubavi i pažnje, nedostaje mi netko da mi kaže da me voli zbog toga što jesam, da me prihvati ovakvu i baš takvu me voli... Nekako osjećam kao da je taj 'Netko' baš iza kuta,samo što nije stigao...

I čekam ga. Još malo.

Čekam ga da daruje malo sjaja ovim uspavanim očima, udahne malo života za ovu umornu dušu... Probudi u meni ono što čuči skriveno, daleko od očiju poznanika i okoline...

A do tada, veliki pozdravi od gđice Zbrkane, koja, iako ne komentira, baci pogled na vaše postove, i voli Vas zbog onoga što jeste... =))

Tinky :*

Ljudi moji... I'm back... Sve obaveze obavila, postala brucoš, sad je vrijeme pustiti mozak na godišnji, a to u mom slučaju znači vratiti se na blog, pisati, brisati, čitati i slično...

Nakon mentalne blokade uzrokovane strahom za budućnost, donošenjem nekih prvih velikih vlastitih odluka, sad je vrijeme uzeti stvari u svoje ruke.

Osjećam se živa. Napokon.

Osjećam da imam svoj život u svojim rukama.

Neki čudan, novi osjećaj. Nepoznat. Ali drag.

Ljudi se mijenjaju, životi se mijenjaju. Učim se nositi s tim. Učim se nositi sa neizbježnim stvarima. Stvarima koje ne mogu promijeniti.

Toliko toga mi nedostaje, a opet sam sretna što toliko toga imam.

Fali mi moja Nela, daleko na toploj morskoj obali. I fali mi Jopy. Fali mi ekipa iz srednje. One duge kave, pričanje, smijeh. Zgode i nezgode. That was time of my life- tek sada shvaćam. Fali mi ljubav. To ponajviše. I nikako da ju nađem. Ali ne da mi se još i o tome misliti, jer onda sve ovo pozitivno pada u vodu.

A što je to pozitivno?

Moja Nikky, my angel. Jedina osoba s kojom mogu provesti 348575457 sati,a da ne prestanemo pričati, da ne izgubimo tebe. I tako iz dana u dan. Jedina osoba kojoj ne mogu nešto zatajiti. Bez koje sam ništa.

Moj dom. Tek sada, kada je vrijeme da polako pakujem stvari i krenem dalje, shvaćam koliko mi znači mjesto gdje sam provela sve ove godine. Čovjek nauči cijeniti ono što ima tek kada to gubi.

My family. Ma koliko oni ludi, posesivni, ekscentrični, staromodni i ne znam što sve bili, ipak su moji. Volim ih.

Čekam ljetne noći.Ali one prave ljetne noći, sa milijun zvijezda i zvjezdica. Malo uživanja prije jeseni, a onda put pod noge.

Uživam u životu koliko mogu. Shvaćam koliko sam sretna. Iako je toliko zapreka pred mnom, nekako sam naučila dignuti glavu, i hodati, hodati...

Jer, kao što Gibo kaže, 'Hodaj, nebo strpljive voli...Hodaj, možda se sve u dobro pretvori...'

Dragi moji i najdraži blogeri, uživajte, smješite se, veselite, ne dajte da vam nijedan dan ode uzalud...

Sve vas voli Tinky :) :*

Ova tema mi je danas pala na pamet. Nikako da nešto konkretno napišem, neki novi, svježi post, a da to nije pametovanje o meni i mom emocionalnom rasulu.

Pa, ovo vam je moje mozganje o strahu.

Zapravo se ja gotovo svega bojim, ali ponajviše budućnosti. To mi je trenutno fear No.1.

Ne znam. Toliko je toga pred mnom sada, toliko odluka, toliko truda i rada tek me čeka.

Učim za prijamni. A ne znam zašto učim. Kao prvo, kao da ću ikada naći posao u ovakvoj državi.

Evo da vam samo napišem neke od mojih strahova:

-bojim se neuspjeha, razočaranja onih koji vjeruju u mene i da ne razočaram samu sebe

-bojim se gubitka prijatelja,smrti dragih ljudi

-bojim se zmija, kukaca i svih životinja koje lete ili gmižu

-bojim se gubitka želje za pisanjem, te neke svoje čudne jedinstvenosti, smaostalnosti, želje za novim stvaranjem bilo čega.

To su samo neki strahovi. Nemam baš vremena za dugo piskaranje...

Ali ne mogu živjeti u svijetu u kojemu nema strahova.

Ne mogu živjeti pod staklenim zvonom.

Moram se suočiti sa svojim strahovima.

I ne samo ja, već i svi mi.

Prije ili kasnije, ali to je jednostavno neizbježno.

Držim vam fige u toj borbi sa strahovima.

A za kraj vam želim manje od 30 °C u hladu, hladnu limunadu i uživanje...

Sve Vas voli Tinky- :))

Sjedim u mračnoj sobi. Samo ja i moje misli. Baš ih pretresam ovih dana. Previše ih je.

Nekako sam zaključila da sam s početkom pisanja ovog bloga pisala o općenitim temama, svojim pogledima na svijet i mišljenjima o svemu i svačemu.

No, u poslijednje vrijeme samo pišem o sebi, o svom životu. Nije da me to pretjerano raduje.

Zapravo, više i ne razmišljam o tim "drugim" stvarima. Nekako sam smetnula s uma okolinu, probleme... I usredotočila se samo na sebe, na ono što se događa u mom užem okružju... Kao da sam sve svoje stavove, misli, ideale bacila u vodu. Ali nisam. Oni su još tu, duboko u meni, ali nekako skriveni u ladice koje rijetko otvaram.

I ne znam zašto u ovaj kasni sat pišem što mi je trenutno u glavi. Na kraju to ispadnu gluposti. No nema veze. Bitno da ih negdje "izbacim", pa da mogu mirno usnuti noćas.

Zapravo sam ja jedna poprilično zbrkana osoba. Ponekad se osijećam kao da sam u menopauzi, iako sam tek izašla iz puberteta. Tješim se da je to takvo razdoblje, kada su i osjećaji i misli zbrkani... Kada ne znam gdje sa sobom...

Ali ovo je samo još jedna od onih noći kada me uhvati nostalgija za svim i svačim, misli koje nemaju kraja... I onda pođem spavati, ali san ne dolazi... Misli se kovitlaju po glavi do kasno u noć... Ili rano ujutro, kako bilo.

Sada prekidam ovo pisanje, u nadi da će uskoro i do mene navratiti neka čudnovata inspiracija, pa da i ja napišem neki konkretan post.

Ovo sada je puko izlijevanje misli. Samo da nisu u glavi...

Noć je kao stvorena za čitanje vaših postova... :)

Slatke snove Vam želim,

Tinky =)

I'm back...

Odavno nisam puštala misli na papir ( iliti kroz tipkovnicu, svejedno)... Previše se toga skupilo u meni u zadnje vrijeme--- I možda je ovo pravi čas da neke od tih stvari "istresem" ovdje.... Čekala sam da se emocije smire, da se glava ohladi... Ali i ne ide mi to baš...

Kraj srednje. Najgori osjećaj u povijesti osjećaja. Ili bar spada u top 3... Skrivam suze. Rastanak.

Zašto sam mislila da će ovo biti lako? Ili baš lakše?

Prevarila sam se. Kada 4 godine dišeš kraj nekoga, automatski ga zavoliš. Uđe ti u kožu, i nema veze što ga ne podnosiš, ti ga voliš.

Naravno,neke volim više, neke manje, ali svi će mi faliti. Razgovori, kave, druženja... Znam, nije ovo kraj, ali nekako sada imam osjećaj kao da JE.

Falit će mi:

Moja raja, zezancija od 0-24, dugii razgovori, dugeeee kave u Bambusu, školski hodnici, moje Nikky, Nela, Andy, Tonka, Paula, Vlado, Ivana, Ana... Ma sviiii... :'(

Nekako dani sporo prolaze bez škole... Sve mi prazno... Osjećam se katastrofično (new word, I know xD).

Zašto ja ne znam što sa sobom?

Pa ja sam bez prijatelja ništa. Nula. Da nemam njih, ja bih odavno pukla. Ili me uopće ne bi bilo.

Iako 99 % njih ovo nikada neće pročitati, imam potrebu ovdje napisati kako ih sve neizmejrno volimmmm... I kako se nadam da, iako nas život sada vodi različitim stazama, nećemo zaboraviti jedni na druge...

Ne mogu više pisati. Tipkovnica mi je mokra od suza.

Ljudi, čitamo se.

TINKY :'(

Odavno nisam bila ovdje... Izgubila sam volju, iskreno rečeno... Događale su se svakakve stvari, ali o tome neki drugi put, kada bude nešto više snage u ovim prstima i nešto više hrabrosti u ovim mislima...

Tata... Od samih početaka mog života bio je moj oslonac, moja najbolji prijatelj. Kad bi drugi pričali o mamama, ja bih pričala o tati. Kad bi pričali o prijateljima, ja bih pričala o tati... Jednostavno sam bila presretna s njim... Uvijek je s njim bilo zabavno, uvijek poučno... Neka buka, neka igra - uvijek nešto... Nikada nije nedostajalo tema, smijeha, druženja...

Moj idol. Možda da ga tako opišem.

Pratila sam njegove korake i hodala po njima, sa željom da jednog dana budem čovjek kao on.

Sve do nedavno. Počela sam uviđati sitne i ne toliko sitne mane kod svih. Ali odnos s tatom se promijenio. Sada je tu neka tišina. Grozna, sumorna tišina. Nestalo je tema, nestalo je smijeha... Postali smo neznanci. On me više ne poznaje, u to sam sigurna. A i ja polako zaboravljam na njega, na to kava je osoba (bio?).

Što nam se dogodilo?

Što se to tako okrenulo?

Jesam li ja počela previše uzimati k srcu i savijesti sve mane i propuste?

Je li ON zaboravio na mene?

Ne znam. Toliko stvari u zadnje vrijeme ne znam. Počinjem se gubiti u moru vlastitih osjećaja, strahova, suza...

Zaboravila sam koliko mi ovaj blog znači. Koliko mi je lakše kad se "ispušem" ovdje...

Nadam se da ću večeras mirnije spavati, a sutra pronaći neke odgovore, toliko potrebne odgovore...

                      ¤ ¤ ¤

Dragi i najdraži blogeri, iskreno se ispričavam zbog nekomentiranja...  Vjerujte, ne stižem ništa... Zadnji dani srednje, pripreme za maturu... Iskupim se prvom prilikom.

Hvala mojim luđacima što me trpe... Volim vas sve, iako vi i ne znate za ovaj blog...

Šaljem zagrljaje za sve Vas, usamljene i manje usamljene, sretne, tužne, ma sve sve sve...

Za bolje sutra... :)

Tinky :/

Nakon noći dolazi dan... Valjda je to prirodno... Baš kao što je prirodno da nakon sreće dolazi tuga. Ipak, ja sam to nekako zaboravila...

Uživala sam u zadnje vrijeme... Moje malo carstvo...Ljudi koje volim, i koji vole mene. Nova prijateljstva... Iskazane i neiskazane ljubavi. Nosilo me proljeće, dalo mi krila...

Možda ova trenutna bol, gorčina i tuga koju osjećam dobro dođe... Za promijenu, znate... Možda bi mi sreća dosadila da je još malo potrajala...

Srušio se svijet. Ne cijeli, nego samo mali dio, onaj "moj" dio... Zapravo, još uvijek se ruši... I to na mene... Ne mogu se izvući, pomaknuti... Tuga me obavila... Suze ne prestaju teći... Opet mi se glavom motaju ona pitanja na koja nikada ne dobijemo odgovor: Zašto ja? Zašto baš meni?!?

Skupljam snagu za nove korake... Ali malo je mjesta gdje je mogu pronaći... U majčinom osmijehu, u prijateljevom zagrljaju i riječima podrške... U pogledu na plavo nebo... U traženju onoga koji mi odavno previše nedostaje...

Krećem dalje... Planiram nove korake. Ne znam kud me vode. Ali možda će  mi pomoći da ponovno sastavim ove ruševine u ono što se zove ŽIVOT.

Breaking apart. Tinky :'(

Ovih dana dolazim k sebi, kako bi se reklo...

Polako hvatam konce svog života.. Tako dobar osjećaj je imati sve pod kontrolom i sam odlučivati... Tako dobro...

Istina, na neke stvari ne mogu utjecati... Ali one koje mogu promijenjiti, mijenjam... Prilagođavam se svijetu, a pomalo i on meni... Možda bih mogla reći da učim živjeti.. Je li glupo to reći sa više od 18 godina?

Ne znam... Znam samo da počinjem uživati... Uživam u Suncu, u vedrom nebu.... Napokon proljeće... Moje omiljeno godišnje doba... :)

Možda sam i zbog toga ovako poletna... A možda mi i nešto drugo daje krila... Tko zna... Možda se sve u dobro pretvori... Jer shvaćam koliko sam sretna, sretna zbog ljudi koji me okružuju, ali i zbog novih, koji mi polako ulaze u život, ali već ostavljaju tragove na meni...

Dragi moji, uživajte mi... Život je prekratak da bismo ga proveli tugujući...To tek sada shvaćam...

Voli vas Ti n k y :))

Već duže vrijeme mi se ova tema mota po glavi…

I odavno imam potrebu napisati koju riječ o njoj…

Ali u kroničnom nedostatku slobodnog vremena, zapuštam i pisanje, i blog, i sve vas blogere… Radi toga iskreno žalim… Nadam se da će se i to promijeniti…

Ali da se ja vratim na temu… Mi ljudi, evo i ja prva, smo skloni donositi sudove o drugima prije nego li ih uopće upoznamo… Ovaj nam je ovakav, onaj onakav.. Ne poznajemo ljude, a već ih ne volimo… Znam da znate o čemu pričam… Uglavnom, svi mi znamo da je to pogrešno, ali i dalje to radimo…

Iz vlastitog iskustva sam se uvjerila koliko čovjek koji tako sudi druge griješi… Naposljetku ti o kojima smo sudili, ružno govorili, ispadnu bolje osobe od nas… Ponekad se čak i sprijateljimo s njima…

Ne bismo trebali ići kroz život puni osuda i predrasuda, već otvoriti svoja srca za nove mogućnosti, nova prijateljstva… Iako to nije lako, treba pokušati… Ja pokušavam…

Nastojim  što manje suditi drugima jer znam koliko je to pogrešno…

I ne ide mi loše…

Iako mi riječi sada baš i ne kline najbolje iz glave prema tipkovnici, budem ja to ispravila…

Za mjesec dana kraj škole… Životne odluke i sve to… Svega mi je previše… :S

I just need some love…

Slušam Gibonnija, utapam se u njegovim stihovima… Ovih dana više no ikada prije…

Evo jedan dar za opuštanje… A baš fino ide uz naslov ovog posta…

 www.youtube.com/watch

Sunce sja.. Uživajte mi, dragi moji..

Sve vas voli jedna     T  I   N  K   Y :-* *

I'm back...

Ovih dana nemam baš vremena ni za što... Previše posla, obaveza... A premalo slobodnog vremena...

Iako kroz prozor gledam oblačno i tmurno nebo, moje misli su negdje dalje... Otkada sam odlučila da želim ići iz dana u dan, da se o brigama brinem kad za njih dođe vrijeme, sve mi nekako lakše ide...

Moje misli su nekako prozračnije... Ne mogu reći sretnije, jer još moram podosta poraditi na definiranju te famozne sreće---

Uskoro se nadam nekom "konkretnom" postu... A do tada, uživajte mi svi...

Tinky... :D :-**

Mogu slobodno reći da proljeće stiže...

Samo što nije...

Ovih dana Sunce tako grije... To magično, čarobno, predivno Sunce...

Tek sada vidim koliko je uistinu zima hladna i duga bila...

Neprestano hvatam sunčeve zrake... Pružam lice prema nebu, i upijam taj neki tajanstveni sjaj.. Neki optimizam. Neku nazovimo ju sreću...

Može li se biti ovisan o Suncu? Ok, možda pretjerujem,... Ali ipak... Sretnija sam kada Sunce sja.... Znanstveno je dokazano da sunce utječe na dobro raspoloženje... Ali u ovolikoj mjeri kao što je u mom slučaju... Ne znam baš...

Sve mi je ovih dana lijepo... Kao što jedna pjesm akaže --no stress--, to je i moja politika ovih dana... Uživam... Tek sad shvaćam kako to do sada nisam činila.. Još malo i kraj srednje... A ono čega mi je najviše žao je to što se nisam dovoljno zabavljala... Tek sad vidim da nije sve tako crno... Ima i drugih boja... Lijepših boja...

Upijam boje.. I radujem se novom danu... Brige ostavljam po strani... Brinut ću se kada dođe "5 do 12"... Nisam neodgovorna... Ali došlo je vrijeme da se malo opustim...

Kujem planove za veći shopping u susjednom gradu... Gradu kojeg ne poznajem, a u kojem ću od rujna živjeti... Upoznavanje s novom sredinom...

Svima vama koji putujete želim sretan put... I brz povratak doma... Osobito svojoj Jopi... Volim te, mala... :D

Uživajte mi... Čitamo se...

TinKy :) :D ;)

Tko od nas nije imao mali milijun želja? I tko se nije nadao da će se te želje ispuniti? A kada se ne ispune-razočaranje…

Ja sam jedna od onih „vječnih sanjara“, koji uvijek nešto žele, ma kako to nerealno bilo.. I naravno, uvijek se razočaram, rastužim kad shvatim da je moja želja neostvariva…

Stvarnost i želje su dva potpuno različita pojma…

Ono što je u snovima moguće, u stvarnosti nema teoretske šanse da se dogodi.. Ali isto tako, u stvarnosti se dogodi ono što ni u najluđim snovima nismo očekivali…

Jedno me pitanje oko cijele ove teme muči : Kako nekako približiti snove i stvarnost? Kako spriječiti (ili bar ublažiti) posljedice neostvarene želje…???

Ljudi smo… A ljudi se nadaju, raduju, iščekuju.. A kada to „nešto“ ne dođe ili se ne dogodi, razočaramo se, plačemo, tugujemo…

Možda je najteže, ali i prvo rješenje trenutno mi na umu – KRENUTI DALJE. Ma kako teško bilo progutati ponos, tugu i razočaranje… I nastaviti svojim putom… Da je sudbina to htjela, to što smo željeli ispunilo bi se…

~Nabaci osmijeh, zaboravi tugu, i nađi svoju šarenu dugu… ~

(Ovo mi upravo sinulo, još sam pod utjecajem nekog tajanstvenog i nedokučivog optimizma…).

Milijun želja imam i sad.. I to poredane –veoma važne, važne, srednje, pa do onih malih, mogla bih ih nazvati i hirovima…

Moramo paziti što želimo,… Jer ako poželimo nešto neostvarivo, ta želja je već unaprijed osuđena na neuspjeh.. A ako naučimo ne željeti, nikada se nećemo imati čemu nadati, što čekati…

--Be carefull what You wish for, cause You could get it--- (Mislim da tako ide jedan stih, ali nisam sigurna).

Ispunjenjem jedne želje rađa ih se sto novih… Uvijek nešto želimo…Što je zapravo dobro… Jer dajemo neki smisao vremenu, čekanju, nadi…

Morala sam neke misli istresti ovdje… Jopa, drž' mi se… Vojim te…

Za kraj jedna mala želja od mene za vas: Uživajte dok možete! Osmijeh na lice… Ako sam ja uspjela.. Može svatko…

Sve vas voli   TinkY

Već u prošlom postu moglo se naslutiti da je neki optimizam svratio i do mene…

A to se  potvrdilo i ovih dana…

Svaki dan mi je neki novi početak… Ni sama ne znam što se to dogodilo, pa da se moj svijet polako stabilizirao… Moje misli su se razbistrile… I moje srce se otvorilo… Otvorilo za nove događaje, nova iskustva, nove avanture…

Iako kišne kapi ne prestaju kapati i po mom prozoru, u meni je neko Sunce… Jel' ja to slutim proljeće? Ili samo jače sjaju ona „moja sunca“, onih par duša koje predstavljaju moje sve? Može biti oboje… Onaj moj mali cilj me i dalje „drži“, daje neki smisao mom danu… A moja sunca sve jače sjaju, a ja ih sve više i više volim… Otkrivam neke nove ljubavi, rušim granice do kojih sam mislila da se može voljeti…

Živim dan po dan… Bez nekog velikog planiranja… Bez suvišnog mozganja, stresa i opterećenja… Bez glavobolja i bez strahova… Ne znam do kada će me ovo, ovaj optimizam, prividna sreća ili što god to bilo, držati… Ali sviđa mi se ovaj osjećaj… Nastojim obavljati sve na vrijeme, a ono odgodivo – odgoditi… Odluke polako donositi… I ne žuriti s njima… Jer to vrijeme mi sve više i više ide na živce… Znam da je skoro kraj srednje, i vrijeme za neke nove odluke, za neke nove putove… Putove koji bi trebali biti samo moji… Ali ja ne mogu sama hodati nepoznatim stazama… Među tuđim i hladnim sjenama..

Zato čuvam svoja sunca, da mi osvijetle put u vremenima koja se nemilosrdno približavaju…

I živim polako… Uživam u prilikama… Sutra jedno od mojih sunaca dolazi kod mene… Nakon „Girl's night out“ prošle subote, ova će biti mirnija… Dvije duše u razmjeni misli i osjećaja…

Hvala svima na komentarima, pohvalama… Žao mi je ako ne stižem sve komentirati… Ali svi ste mi Vi jako dragi… Navikla sam na Vas…

--Samo živi, samo budi… I svi odgovori doći će sami… Samo stoj na Suncu, i doći će kraj tami… --

Paa, stojim na Suncu… I čekam proljeće… Još malo nemira u ovu u najmanju ruku čudnu dušu…

Sunčice moje, volim vas… Ne znam kako bih ja bez vas… Nikako….

A Vi, moji najdraži blogeri, pomaknite se još malo k Suncu…

P.S. Slika gore nije upućena nikome... Tako da... Bez uvrede...

Tinky

Ovih dana ni sama ne znam gdje sam… Svugdje me ima, a nigdje u potpunosti..

Ali ipak, nekako osjećam da sve sjeda na svoje mjesto… Ima dobrih i loših dana… Ali to je život, zar ne?

Da imamo samo dobre dane, ubrzo bi nam dosadilo… A možda i ne bi…

Nekako sam život počela doživljavati kao neku veliku slagalicu… Slažeš događaje, uspomene, ljude, trenutke… I sve se to međusobno poveže, čineći život…

Ovih dana u svemu vidim neki smisao… Valjda zato jer sada imam neki cilj, ma kako on malen i ne baš važan bio…

Možda je u tome i bit – pronaći cilj, ono što će nam biti neka zvijezda vodilja, što će nas poticati  da idemo dalje, da ustrajemo i ne predajemo se…

Ne znam, ja sam takva osoba, pa uvijek imam neku nadu… I kada mi sve lađe tonu, ja se još nadam… To je jednostavno jače od mene… I drago mi je zbog toga…

… Jer sve dok ima još imalo nade ja ću vjerovati da sreća postoji…

Neću dugo filozofirati… Dragi moji blogeri, uživajte u posljednjim danima zime.. Radujte se prvim sunčevim zrakama nakon dugooooo vremena… Ja im se radujem…. Ulijevaju mi neki optimizam, sreću…

Sve vas voli Tinky

Ovih dana sam zaista živjela u uvjerenju da sam sretna… Ne u punom smislu te riječi, ali ipak… I danas sam prošla testove za vozački (bravo jaaa..)… Još jedan razlog za sreću…

Ali ne… Ne bih to bila ja kada bi bila sretna… Umjesto sreće i slavlja ja sam pala u neko crnilo i tugu… Nije se dogodilo ništa posebno, samo mali milijun sitnica : pokisla sam, vidjela NJEGA-nesuđenog, naljutila se na staru, razočarala u starog jer je prekršio dogovor… I sve se to u meni izmiješalo, i kulminiralo – kako to i obično kod mene biva- suzama…

I onda sam nešto razmišljala… Pa što to nije u redu sa mnom, pa da ne mogu jednostavno biti sretna??? Uvijek kada mi se pruži prilika za bilo koji oblik sreće, nekako u sebi iskopam nešto što bi tu sreću pokvarilo… Da li sam ja jednostavno takva osoba?

Možda je i ime ovog bloga puni pogodak… Crne misli.. Pa da.. Ja – vječni pesimist…

I sada sjedim u tami, u ovaj ne tako kasni noćni sat… I milijun misli mi se mota glavom.. Nikako ih ne mogu poredati kako spada… Sva ta iščekivanja, očekivanja, razočarenja, propali snovi, izgubljene nade… Sve se to skupilo.. Ovdje, na dnu ove duše, koja – iako na oči mlada, je zapravo jako stara… Možda čak i na izmaku snaga…

Ali snage još ima, sve dok moje Sunce – moji prijatelji postoje… Oni su ono što me „drži“… Oni su moje sve… Jer svi ostali ili me živciraju, ili previše očekuju od mene ili nešto treće… Trenutno ni sama ne znam…

Zbrkana sam… Ali pokušavam se ponovno „sastaviti“…Možda je ovo samo još jedan od onih dana kada se sve čini crno… Možda će sutra sve biti bolje…

I za kraj, stih moje trenutno najdraže pjesme… Puno Vam može reći o meni… Plavi orkestar – Proljeće…

                ~Proljeće je, proljeće,

                a u meni zima…

                Zauvijek je ostala…

                Proljeće je proljeće…

                A u meni zima…

                Nikad više ti i ja… ~

 >>Možda iza ugla Sunce baš za tebe sja,

Možda iza ugla sreća tebe čeka sva…

Možda će se tvoja tuga izbrisati kao duga…

Možda nisam za te bio ja…<<

Tinky

Trebalo mi je više od dvije godine da se zaljubim.. I dogodilo se i to... I vrati mi se onaj osjećaj, kojeg sam toliko očekivala, kojemu sam se nadala, ali i radovala kad sam ga ponovno osjetila...

I mislila sam da je ta Sreća napokon pronašla i moja vrata... Ali ne... Ne bih to bila ja i moj život kada bi sve bilo savršeno...

Jučer sam saznala da je taj dečko, koji mi se tako svidio, zapravo moj rođak... Iako ništa još nije bilo među nma, sada definitivno ne smije ni biti... Neka krvna veza mi je pokvarila sreću, i ponovno natjerala suze u ove velike zelene oči... A baš sam bila pronašla zrake sunca....

I od sinoć osijećam tu neku tupu bol... Jednostavno se moram negdje istresti, izbaciti bar dio misli i osjećaja iz sebe... I ne znam što bih da nemam ovaj blog....

Nekako osjećam da sam se poistovijetila sa Bellom iz "Sumraka", kada ju je Edward napustio... Jer ona je osjećala tu neku bol u grudima, rupu koju je napravio Edwardov odlazak... I ja ju osjećam, istu tu rupu u grudima.... I ljuta sam na tu glupu sudbinu, jer očito mi ne dopušta da budem sretna...

Sada se opet na moje nebo navlače crni oblaci, opet na ebe navlačim neku zaštitu od boli... Ali ne uspjevam se zaštiti... Bol prodire u mene i polako me izjeda....

Frendovi mi kažu: "Hajde, zaboravit ćeš ga, doći će drugi..."... Ali nije to tako lako... Kad mi je trebalo više od dvije godine da se zaljubim, koliko će mi trebati da ovo prebolim...???

I ne znam kako će moje srce ovo podnijeti.... Moram ga izbaciit iz glave, iz misli i snova... A to nije tako lako... Srce mi se ponovno slama u tisuću komadića... Bol je jednostavno prejaka... Napokon sam pronašla neku sreću, a sada mi je oduzeta... Mrzim to...

Suze neprestano traže izlaz na površinu... Odupirem  se, ali je prokleto teško... Još sam ga vidjela danas... Rane peku...

I ne znam što je u ovoj mojoj glavi, ali ipak nekako gajim nadu da ću izaći iz ovoga, da ću preboljeti... A što mi drugo preostaje....???

Davno sam bila vođena onim stihom "Heroji ne plaču, i kad gube - pobijeđuju... Heroji ne mole, zube stisnu i prebole."...

Možda je vrijeme da ponovno dignem glavu, i unatoč slomljenom srcu, crnim mislima,i silnoj tuzi- jednostavno krenem dalje... Neće biti lako... Ali vrijedi pokušati....

Za kraj, par stihova koje sam danas u školi napisala... Iz srca su, stoga... Meni puno znače....

"Sad kada znam da te ne mogu imati,

smijem li te i dalje sanjati?

Sad kada znam da ti ne smijem ljubav dati,

hoću li te  moći u oči pogledati?

Sada  kada ušao si u srce moje,

kako da zaboravim ime tvoje?? "

I makar me svaka pjesma podsijeća na njega, makar mi srce plače... Dignut ću pogled prema nebu i zamoliti za barem malo sreće...

Drž'te mi fige, Tinky

„Who doesn't long for someone to hold,
Who knows how to love you without being told…
Somebody tell me why I'm on my own,
If there's a soulmate for everyone…“

Većina nas, ako ne i svi, cijeli život potajno tragamo za srodnom dušom,osobom koja će nas voljeti onakve kakvi jesmo, i koju ćemo mi voljeti…

Ali rijetki tu osobu i pronađu….

Kažu da svatko od nas ima svoju srodnu dušu na ovome svijetu… Ja svoju još nisam našla, a u posljednje vrijeme sumnjam da i hoću…

Nekako je ljubav postala bezazlena fraza, koja se upotrebljava i kada treba i kada ne treba…

Ljudi jedni drugima govore >>VOLIM TE<< nakon 5 dana veze… Pa kako možeš nekoga zavoljeti za tako kratko vrijeme? A vjerojatno niti ne znaš što je to ljubav….